Moj dolazak u materijalni svijet, kao osmo dijete svojih roditelja, majke Zorke i oca Đure, desio se 20. novembra 1953. godine. Po priči, moj dolazak na ovaj svijet bio je težak, mučan i neizvjestan, i za mene i za moju majku. Majka je vožena pet kilometara volovskom zapregom, po hladnoći, sve do Željezničke stanice Svodna, a odatle, u teretnom vagonu do Prijedora kao hitan slučaj. Na željezničkoj stanici Prijedor čekala su kola Hitne pomoći u kojima do porodilišta izlazim u materijalni svijet, pa svi povikaše: Šofer, šofer, rodio se šofer!

Moje djetinjstvo protiče u selu Svodna, zaseok Remići, opština Bosanski Novi. Protiče uz ovce i jaganjce, uz krave i teliće, uz konje i ždrebad, uz prasiće, piliće, guščiće. Uživao sam u povrtnjaku, u voćnjaku, medu, u njihovom mirisu i ukusu.

Osnovnu školu završavam u selu Svodna gdje sam učio vještačku pismenost i vještačku nauku. U školi su nam rekli da je sve ono što nam je od predaka ostalo – zastarjelo, da je sve to praznovjerje.

Za razliku od škole, kod kuće, obavlajajući težačke poslove dobijam prirodna znanja i saznanja predaka, radne navike, upornost i istrajnost.

Srednju poljoprivrednu mašinsku školu do 1973. godine pohađam u Pančevu, gdje izučavam vještačku prihranu i zaštitu bilja, modifikovanje i stvaranja hibridnih sorti, a uče nas i kloniranju životinja. O prirodi i životu u skladu sa prirodom ne uče.

Tehničku vojnu akademiju studiram od 1973. godine, da bih 1978. godine stekao i vještačko znanje o upotrebi vojne tehnike i tehnologije, i u odbrani i u napadu. Što znači: uništiti sve što je Tvorac stvorio i dao, a čovjek napravio.

Moj radni vijek protekao je po raznim mjestima.
Po napuštanju vojne službe, 1995. godine, stupih u borbu za vraćanje starih znanja i saznanja za teži, ali zdraviji, sretniji, radosniji život. U tom cilju napisao sam nekolika knjiga.